Potraga za lijepim i njegovom definicijom činila je srž umjetničke produkcije i teoretizacije do dvadesetog stoljeća. Potreba da se umjetničko naziva lijepim i obratno dio je inventara svake tradicionalne estetike i često teži normativizaciji stvaralaštva. Funkcija i definicija lijepog mijenjale su se u skladu s zeitgeistom određenog perioda i teško je bilo pod nazivnikom ‘lijepo’ obuhvatiti raznovrsne umjetničke artefakte različitih perioda. Povijest pojma lijepog iz današnje perspektive povijest je usmjerena dominantne označiteljske prakse određenog razdoblja koje su zapravo kreirale pojam čovjeka na određen način, drugim riječima lijepo je ono što je lijepo po prirodi ili ono što predstavlja kulturni ideal, ali nipošto sam čovjek bez konstrukta.

Neovisno o tome što se pojam lijepog danas u medijima čini nezaobilaznim i što više no ikad šutjemo kultove različitih tipova lijepog, moglo bi se zaključiti kako je ‘lijepo’ promijenilo domenu, pa se o njemu najmanje govori kada je u pitanju umjetnost. Ona će tako biti karakterizirana kao šokantna, trivijalna, intelektualna ali usitinu rijetko kad lijepa, osim nominalno u pojmovima koji su ionako izmijenili svoje značenje ( lijepa književnost; beletristika). Govor o lijepom performansu, lijepoj instalaciji ili bilo kojem djelu u suvremenom mediju ili tehnici umjetničkog izražavanja najčešće će biti shvaćen kao sarkastična opaska.

Umjetnost koja rabi tehnologiju možda će i pokušati izazvati lijepo, no češće biva aktualizirana na druge načine. Kada bismo uopće mogli govoriti o cilju umjetnosti, vjerojatno ne bismo mogli reći da pod njega danas spada stvaranje ljepote jer mnogi zaziru od tvrdnji da je nešto, stvoreno artificijelnim putem, u okviru promišljenog projekta, digitalizirano i moguće mašinirane vanjštine, ono što će se nazvati lijepim.

S druge strane, možda je greška samo u našemu vokabularu? Možda još nismo prilagodili jezik drugačijim konceptima umjetnosti, i stoga, čak i ako definiciju lijepog više ne tražimo kao sveti gral i svjesni smo toga da lijepo istovremeno može postojati u raznim pojavnostima i da ga ne treba definirati da bismo u njemu uživali, ne postoji razlog da nova umjetnost ne bi bila lijepa.

Mislite li da potpuno treba odustati od ideje umjetnički lijepog? Ili možda treba zahtjevati od umjetnosti da se odoptereti toga pojma? Je li smiješno u digitalnom dobu uopće govoriti o ljepoti?

Autor: Eva Simčić

Radionica „Studentski kulturni centar“ održala se u petak, 19. listopada od 10 do 15 sati u MultiArt centru Akvarij na Kampusu. Cilj radionice bio je razgovor o ideji Studentskog kulturnog centra – predstavljanje studentima same ideje te rasprava i donošenje relevantnih zaključaka vezanih uz njegovo osnivanje i djelovanje. Voditelj radionice bio je Tomislav Čop a prisustvovalo je desetak studenata.

Radionica je bila organizirana u dva dijela. U prvoj polovici nakon predstavljanja sudionika krenulo se s iznošenjem individualnih stavova o kulturi općenito, o stanju u kulturi u gradu Rijeci te angažiranost studenata u produkciji i konzumiranju kulture kao i dijagnosticiranje razloga takvoga stanja. Nakon toga je voditelj radionice predstavio sudionicima sam projekt USSUD i njegov širi kontekst nastanka, razvoja te glavnih ciljeva. Nakon toga iznijeta je ideja o osnivanja i postojanju Studentskog kulturnog centra koje je jedan od glavnih ciljeva projekta USSUD. Nakon što su sudionici upoznati s navedenim, otvorena je rasprava gdje se diskutiralo o organizaciji budućeg SKC-a, njegovoj važnosti za studentski angažman u domenama kulture, njegovom mogućem smještaju i sl. Potom je sudionicima radionice djelatnik Sveučilišta Zoran Baljak predstavio rezultate empirijskog istraživanja koje je provelo Sveučilište u Rijeci u kojem je obuhvatilo analizu trenutne situacije u kontekstu mladih i kulturnog života u Rijeci. Namjera je bila da rezultati ankete posluže kao podloga za određenje postojećeg odnosa studenata prema kulturi koji je iznimno relevantan i o kojem bi trebalo voditi računa u osnivanju i radu Studentskog kulturnog centra.

Drugi dio radionice bio je organiziran kao okrugli stol s ekspertnim gostima od kojih je svaki iznio svoja mišljenja o stanju u kulturi u gradu Rijeci, angažiranosti studenata u domene kulture te unutar tog konteksta iznio mišljenja o osnivanju, organizaciji, radu i važnosti budućeg Studentskog kulturnog centra. Gosti okruglog stola bili su: pročelnik odjela za kulturu grada Rijeke Ivan Šarar, savjetnica za međunarodnu suradnju odjela za kulturu grada Rijeke Irena Kregar Šegota, prorektorica za nastavu i studentska pitanja Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić-Samaržija, voditeljica inicijative Kvadart i djelatnica ureda za kulturu Sveučilišta Daniela Urem, Nataša Lah; profesorica na odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, Nebojša Zelić; profesor na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci te kritičarka i novinarka Novog lista, Svjetlana Hribar. Nakon što su predstavnici Grada Rijeke i Sveučilišta u Rijeci detaljnije predstavili ideju SKC-a a ostali gosti je kontekstualizirali s obzirom na vlastita relevantna iskustva u domeni kulture, u zajedničkoj raspravi sudionika radionice otvorilo se više važnih pitanja. Prvenstveno je bilo riječ o glavnim ciljevima SKC-a; djelatnostima kojima bi on trebao biti posvećen, načinu organiziranja kojim bi se uspješno ostvarivali ti ciljevi te načinu na koji bi on trebao povećati angažman studenata u produkciji i konzumaciji kulture na Sveučilištu i gradu.

Radionica je prvenstveno bila namijenjena studentima Sveučilišta u Rijeci kojima se je željelo prenijeti ideje i ciljevi projekta USSUD, ideja o osnivanju i postojanju Studentskog kulturnog centra na Sveučilištu u Rijeci te se osim informiranja studenata kroz zajednički razgovor od njih željelo dobiti ideje i prijedloge koji kroz različite aspekte problematiziraju ideju studentskog kulturnog centra kako je navedeno, čime se potvrdilo neki od glavnih ciljeve projekta USSUD – snažnije uključivanje Sveučilišta u Rijeci u organiziranje kulturno-umjetničkih aktivnosti, poticanje aktivnijeg sudjelovanja studenata Sveučilišta u kulturno-umjetničkim događajima na području Grada Rijeka, a ovdje prvenstveno usmjereno i manifestirano kroz potencijalno osnivanje i rad studentskog kulturnog centra. Time je osim edukativne uloge radionice ostvaren i drugi temeljni dio – otvorena komunikacija između eksperata i institucija kao nositelja projekta osnivanja i vođenja SKC-a te studenata – glavnih dionika zbog kojih bi budući SKCi trebao postojati.

Savladavanje mimezisa, uspostavljanje novih medija, generalna dostupnost informacija i potraga za nekonkluzivnim umjetničkim rješenjima omogućili su stasanje nove generacije autora koji su prilagođavajući se novonastalim uvjetima prihvatili odgovornost razmišljanja o vlastitom radu, odnosu prema prethodnicima i koji nisu mogli izbjeći intelektualni teret koji za sobom povlači vrijeme u kojem žive. Sasvim je nebitno koliko su pojedini radovi direktno, indirektno ili nikako u sebi inkorporirali neku teoriju, međutim ono što je neizbježno jest da su svi oni prema istoj ostvarili neki tip odnosa. I dok su krugovi koji su na ovaj ili onaj način nužno vezani uz umjetničku produkciju i kulturni sektor definitivno sudjelovali u procesu stvaranja art worlda, postavlja se pitanje kakva je pozicija publike u kreiranju istog? Iako je jasno kako struka predstavlja jednu klasu recipijenata, ovo se pitanje odnosi na ono nestvarno, papirnato, a opet tako kompleksno i teško shvatljivo biće prisutno u svim umjetničkim raspravama zvano ‘prosječan čovjek’.

Umjetnost je uspijela dobiti svoj marketinški prostor i na društvenim mrežama pa su tako čak i Facebook i Youtube, u početku shvaćeni isključivo kao zabavni mediji, postali mogućnost za neku vrstu edukacije i učinili umjetnost itekako dostupnom. Međutim, dostupnost izgleda ne može riješiti problem manjka interesa i stava i to zato što se čini kako je glavni bauk današnje umjetničke produkcije to što traži publiku. Drugim riječima, interaktivna umjetnost, performans, zvučne instalacije, pa čak i suvremena književnost od svojih recipijenata traže angažman i više nije dovoljno samo promatrati i očekivati od umjetnosti da u nama izazove određenu emociju. Recipijent je aktivan, on svojim prisustvom mijenja tijek i ostvaraj i obavezni je dio svakoga procesa. Aktivnost pritom ne označava samo fizički čin, već i to kako umjetnost koja je u nekim svojim ostvarajima postala suptilnija, odbija servirati gotov stav i to je nešto za što se publika treba izboriti promišljanjem o djelima i radu na vlastitome ukusu. Smiješno je to što se čini kako je umjetnost stoljećima probijala društvene barijere i pokušavala osloboditi prostor za slobodu govorenja, ali kada smo u konačnici došli na korak do toga da ne postoji ono što se uopće htjelo reći. Šutnju publike može se shvatiti kao stav, međutim, mnogo jasnije implikacije upućuju na to da je riječ o strahu od govorenja. Strahu koji se ne odnosi na to da će nas netko ušutkati, nego strahu od izražavanja uopće.

Miranda July upotrijebila je takav strah publike u nizu performansa nazvanih Things We Don’t Understand and Are Definitely Not Going to Talk About  kojima se ispituje spremnost recipijenata da sudjeluju u događaju koji je prezentiran kao njezin monolog o trivijalnim ili besmislenim temama:  http://www.youtube.com/watch?v=A8OQassYB_4

Ako parafraziramo Mcluhanovu krilaticu Medij je poruka, prihvativši kako je i sam recipijent postao medij, nailazmo na kontradikciju: vrijeme koje obiluje samopromocijom, u kojem svatko ima pravo o sebi plasirati u svijet one informacije koje želi i nuditi svijetu reklamu svoje osobnosti i bivanja na društvenim mrežama istovremeno je svijet u kojem se ne iskazuje stav o tome je li nešto dobro, loše, nebitno u onim područjima koja za takvim stavom vape.

Smatrate li da kao publika niste pozvani komentirati, bojite li se interaktivne umjetnosti ili mislite da se od publike previše očekuje? Radi li se tu o strahu od neznanja ili jednostavno o nezainteresiranosti?

Autor: Eva Simčić

Zaziranje ili štovanje tehnokratskog razmišljanja propituje krhku poziciju čovjeka kada je sukobljen s tehnologijom i kada  njome čovjek gradi monumente koji su veći od njega- tehnologija se proziva kao oruđe otuđenja, ona je ta koja biva monstuizirana i njezine instance  dovode do paranoidnih scenarija sukoba s birokratskim aparatom (koji u toj vizuri postaje tehnološko nadmoćan ili je u mogućnosti kreiranja arbitrarnih zakona bez čovjekova sudjelovanja, mašina koja se otela kontroli), obračuna s prirodom i njezinim mogućnostima da preživi napredak ili scenarija u kojem je čovjek zapravo jedini višak u trijadi ( priroda-tehnologija-čovjek).

Distopijska varijanta ovoga sukoba nužno povezuje tehnologiju i totalitarizam i pojedincu zabranjuje privatno stalno ga nadzirući, pa su tako već Huxleyjev Vrli novi svijet, Orwellova 1984.-a, ili pak Langov Metropolis uputili na strah od tehnokratskog društva i mogućnosti da će tehnologija biti ta koja će omogućiti sustav sprege bez ispliva pojedinca.

Jan Švankmajer, češki nadrealistički redatelj, u filmu Spiklenci slasti poigrao se premisom straha i otuđenosti pojedinaca u svakodnevnom bivanju, gdje tehnologija nije ta koja ih nadzire, već ona koju privatno koriste i stvaraju kako bi mogli zadovoljiti svoje društveno nedopuštene porive, nesvjesni kako čitava zajednica od koje skrivaju mehanizme koje smatraju perverznima zapravo dijeli i „atipičan fetiš“, ali i strah od toga da bude u konzumaciji istog razotkrivena: http://www.youtube.com/watch?v=V_jycCBlJdg&feature=related

Iako je za očekivati kako će umjetnost koja se bavi ekstremima eskalacije sukoba, dakle umjetnost koja tematizira apokalipsu ili  postapokalipsu biti usmjerena na neodrživost tehnološkog napretka pod danim uvjetima, čini se kako je ona danas promijenila fokus interesa te ju više ne zanima samo raspad postojećih tehnoloških sistema, već mnogo radije ukazuje na podsvijest, odnosno, apokalipsa koja ju zanima postaje ljudska psiha. Primjeri takve umjetničke djelatnosti, nisu kao što bi frima facie mogli zaključiti, samo SF i filmovi katastrofe, nego i instance hiperrealizma, primjerice Considinov Tyrannosaur ili Iñárrituov Biutiful u kojima postaje očito kako apokalipsa nije opasnost koja dolazi izvana, nije izvanzemaljska, tehnološka ili prirodna sila, već monstrum ljudske psihe i greška kolektivne savjesti koja deklarativno cijeni dignitet ljudskoga bića, a istovremeno mu nameće sustav u kojem on ne može opstati.

Poigravanje promjenom, tehnologijom i čovjekom na drugačiji je način rješeno u skulpturama Patrcije Piccini koja prikazuje hibride nastale eksperimentima genetičkim materijalom koji su stavljeni u kontekst u kojem nisu čudovišta, niti opasnost, nego najjednostavnije rečeno bića prisutna i inkorporirana u društvo promjena:

The Long Awaited

http://3.bp.blogspot.com/_mmBw3uzPnJI/S7YiLFuuewI/AAAAAAABI0k/Ozj6e_4CYcc/s1600/sculptures_by_patricia_piccinini_01.jpg

Označujete li umjetnost koja tematizira tehnologiju jednoznačno žanrovski ili smatrate da je moguća na više razina? Zašto monstuoznost pokušavamo smjestiti negdje drugdje i tražimo da umjetnost bude ta koja će umiriti naše strahove optužujući Drugo?

Autor: Eva Simčić

Koncept promjene rijetko je integriran u postojeće sustave; pristaje se na zasićenje i odabire jednoličnost i  sigurnost trenutka na koji smo navikli te iako se informacije i tehnologija rapidno mijenjaju, pokušava se ostati dosljedan onome na što se naviklo. Ovakva diskrepancija statusa quo i stava o njemu vidljiva je i u umjetnosti, primjerice u pokušaju da se jezik književnosti arhaizira, a narativ i karakateri podrede realističkim normama, u vizualnim umjetnostima to se čini nametanjem stila minulih pravaca, i iako je sasvim jasno kako umjetnik ima pravo odabrati kako će stvarati, problem se javlja kada su te institucije koje pokušavaju uklopiti i odgojiti na određen način stvaranja.

Ovakav je način razmišljanja vidljiv i kod publike koja autoru ne dopušta promjenu u stvaranju, nazivajući ga tada nedosljednim i zapravo zaboravljajući kako je nužno umjetnički odrastati i izazivati sebe na kritiku i eksperiment s vlastitim radom.

U ovom kontekstu zanimljivo je spomenuti i rad Dalibora Martinisa Dalibor Martinis talks to Dalibor Martinis (1978/2010) u kojem spomenuti umjetnik propituje vlastito stvaranje, trajnost stava svojih suvremenika o stvaranju i kontinuitet vlastite ličnosti snimajući video intervju sa sobom iz budućnosti i odgovarajući na postavljena pitanja tek nakon 32 godine: http://www.youtube.com/watch?v=3SCQiKDxmhk

Posebnost je Martinisova rada u tome što je on anticipirao kako su konstituenti njegova svijeta, pa tako i on sam, promjenjivi, zbog čega se prema svome radu odnosi gotovo skeptično u trenutku snimanja intervjua (1978.), dopustivši nekom budućem sebi da procjenjuje kvalitetu stvorenog s vremenskim odmakom. S obzirom da se Martinis koji u budućnosti odgovara mijenjao u odnosu na onoga tko je intervju snimao, autor se poigrava i s time kome taj rad pripada, postupajući prema relaciji prošli ja-sadašnji ja kao procesu bez uporišta.

Dopuštate li kao publika autoru i tehnologiji stvaranja napredak ili prije svega očekujete dosljednost? Smatrate li da se kvaliteta rada očituje u njegovoj sposobnosti da se prilagođava vremenu ili tražite da se umjetnost bori za ono što je utvrđeno „nekim boljim vremenima“ i što je postojalo prije?

Autor: Eva Simčić

Istraživanje čovjekova utjecaja na okoliš u 21. stoljeću česta je tema i to naročito onda kada umirujemo savjest pred činjenicom da smo rijetko spremni žrtvovati kapital kako bismo unaprijedili uvjete proizvodnje ili odrekli se vlastitog komfora minimalizirajući potrošnju energije.

Zaboravljamo kako je priroda u zapadnoj civilizaciji dugo bila definirana kao prepreka, neprijatelj i niz nekontroliranih faktora koje trebamo podrediti sebi, iako se niti deklarativnom promjenom stava  o tome što to priroda jest, nismo mnogo odmakli od destruktivnog antropocentrizma koji diktira da mi, kao „viša bića“, jesmo ti koji imaju pravo osvajati prostor neovisno o posljedicama.

Svoje mjesto u raspravi o odgovornosti, šteti i budućim koracima našao je i enviromental art: tip umjetnosti usmjeren na ekologiju, koji svojim djelovanjem upućuje na kreativna i eco-friendly rješenja, postavlja pitanja o onome što prirodi činimo ili prirodu jednostavno stavlja u fokus tako da ona više nije samo margina, landscape na kojem se nešto odvija, već glavni događaj.

Jae Rhim Lee u svom radu Infinity Mushrooms kao ekološku soluciju čovjekove smrti nudi odijelo  ispunjeno sporama gljiva koje tijelo trebaju lišiti toksina i tako ga učiniti samo dijelom lanca razgradnje: http://www.ted.com/talks/jae_rhim_lee.html

Autorica se očito poigrava pitanjem krivnje i desakralizacijom smrti, jer ukoliko prihvatimo sebe kao istovjetne svoj prirodi, prihvatimo li da je antropocentrizam neodrživ, nema ni razloga da naša smrt bude simbolično označena kao monument, sa trajnom  lokacijom posljednjeg počivališta.

Smatrate li da i aktivizam u svom najčišćem obliku može biti umjetnost i da se neskrivena implementacija teorije, ma koliko ona znanstvena i praktična bila, može uklapati u umjetničku praksu? Je li ovakva umjetnost suviše utilitarna?

Autor: Eva Simčić

Vedrana Rudan, tako moćna a tako krhka. Raznovrsna autorica koja svoj rad provlači kroz novinske članke, knjige, kazališne predstave, blogove, web portale, televiziju… Mišljenja o njoj su raznovrsna.Neki smatraju da je riječ o još jednoj u nizu autorica koje su svojim specifičnim načinom pisnja i pojavljivanja privukle pažnju medija i javnosti,dok je drugismatraju vrhunskom autoricom. Što vi mislite?

Dok su razdoblja poput renesanse pod terminom umjetnosti prvenstveno mnijevala tehniku, umijeće ili sposobnost umjetnika te obuvaćala malobrojne koji su mogli sudjelovati  u samom procesu stvaranja, danas možemo reći kako su sredstva za stvaranje i mogućnost za realizaciju neke ideje dostupne gotovo svakome jer je za ulazak u ovakav proces najčešće potrebno samo računalo.

Tehnološki nas je napredak doveo do toga da možemo stvarati, kultivirati svoj ukus ili sudjelovati u umjetnosti iz svoje spavaće sobe. Umjetnička je produkcija veća, povezivanje publike je lakše, proces stvaranja je redefiniran, no čini se kako je upravo to ono što se umjetnosti počelo zamjerati, jer ukoliko  ne postoji elitizam, dakle autoritet koji korigira stav svojoj publici, i ograničen broj onoga što umjetnost treba obuhvatiti, publika se može naći na klimavim nogama i sama postati izložena opasnostima izražavanja vlastitoga mišljenja.

Situacija je gotovo paradoksalna: s jedne strane izgleda kako je umjetnost sveprisutna, kako je tehnika savladala ono što je nekad sputavalo i autore i publiku, s druge strane proglašava ju se hermetičnom i nedostupnom.

Onima koji vjeruju kako je umjetnost definirana novim, čini se kako smo ogrezli u nemogućnosti da nadmašimo prethodnike,  da nam ostaju samo reciklaže i pokušava se proglasiti kraj umjetnosti.

Pitanje koje se postavlja jest zašto razdoblje u kojemu se najviše stvara nazivamo smrću i zašto umjetnosti namećemo one kriterije koji su bili legitimni kada se ona borila sa sasvim drugačijim demonima?

Autor: Eva Simčić